ŠTA AKO POČINJEŠ POSLE ČETRDESETE?
Ako imaš 40+ i osećaš da tapkaš u mestu, problem najčešće nije u godinama nego u obrascima razmišljanja, tuđim očekivanjima i strahu od promene. Ovaj tekst razbija mit “kasno je”, pomaže ti da pređeš iz fiksiranih u razvojne obrasce i daje konkretne korake kako da motivaciju pretvoriš u disciplinu. Kroz primere ljudi koji su napravili velike zaokrete posle četrdesete, poruka je jasna: tvoje iskustvo je prednost, a prvi korak se pravi danas.

Došao si do ovog momenta, proslavio si četrdeset i neki rođendan i pitaš se šta sad. Zapeo si u nekom ćorsokaku i ne mrdaš ni napred ni nazad. Hteo bi nešto više ali se bojiš i da pokušaš. Osećaš da možeš, ali nikako da kreneš. Onda, večito odlaganje. Od sutra ću... Od iduće nedelje... Meseca... Pa nikad. I šta te to toliko blokira.
Jedan od najčešćih zastoja u razvoju karijere i ostvarivanju životnih ciljeva i želja jeste činjenica da smo došli u četrdesete.
U tim godinama u kojima se trenutno nalaziš, najvažnije je da osvestiš činjenicu da sve ono što si do sada prošao, radio i učio nije bilo uzalud. Jer, sva tvoja iskustva su te oblikovala u to što si danas. Ništa se ne baca i sve se računa. I uspesi i neuspesi. I smeh i suze. I pobede i porazi. Sve!
Verovatno imaš utisak da nisi postigao sve što si priželjkivao, da si mogao mnogo više i da te obuzima osećaj neispunjenosti. Sramota te je da se upustiš i neke aktivnosti koje bi ti više priličile pre petnaest ili dvadest godina. Stiže te strah jer si došao u tzv. „zrele godine“ i kako sad da se pokreneš s mrtve tačke.
Istina je naravno potpuno drugačija. Tvoje vreme tek dolazi i tek slede blistavi trenuci tvoje karijere i života. U tome te ohrabrujem i poručujem ti da treba da veruješ u sebe i da načiniš prvi korak u kreiranju jednog potpuno novog života.

Vreme je za preokret!
ZAŠTO MISLIMO DA SMO SUVIŠE STARI ZA NOVE POČETKE?
Odrastajući slušali smo lekcije o tome sta treba, šta ne treba, sta je dobro za nas, a šta ne. Sećaš li se onog čuvenog pitanja koje su nam odrasli postavljali, „šta ćeš biti kad porasteš?“ To pitanje ne samo da nije bilo ni najmanje nevino, nego nas je prerano usmerilo ka šablonima. Tada bismo davali odgovor koji bi implicirao ustvari, čega najviše volimo da se igramo – biću fudbaler, balerina, vozač formule, glumica i sl. A onda su, malo po malo, naši odgovori prestajali da budu igra i počeli da postaju očekivanja. Očekivanja ukalupljena u čvrst okvir.

Porodica, školstvo i okruženje i kojem smo rasli formirali su takve okvire unutar kojih smo postali to što smo danas. Koliko su ti okviri bili široki, toliko smo daleko dogurali do sada. I tako, neprimetno, u nama se zacementirala ideja da su veliki uspesi rezervisani za nešto što se zove „mladost“, a da nam sa četrdeset polako ali sigurno ističe rok trajanja.
Kad bismo pokušali da prekoračimo sve te nametnute okvire, osetili bi smo bolan udarac mentaliteta. Znaš i sam kako mogu da peku klišei poput:
- Pregazilo te vreme
- Gde ćeš sad pod stare dane
- Sad si se setio
Zatim, usvojeni obrasci koji su oblikovali naš fixed mindset. Sve ono što nam je društvo nametnulo da „tako treba“:
- Rodi se
- Odrasti
- Školuj se
- Zaposli se
- Udaj se/Oženi se
- Razmnoži se
- Izgradi karijeru
- Situiraj se
Spisak je podugačak.
I kao po nekoj kolektivnoj naredbi koračamo upravo takve korake koji su nam „zapisani“. Naravno nijedna od pomenutih tačaka nije ni najmanje loša, naprotiv. Sve su to veliki i važni trenuci u životu. Roditelji, učitelji, sredina – svi su imali najbolje namere, radili su za nas najbolje što su umeli i znali.
Ali, šta ako se dogodi da napravimo „grešku u koracima“. Šta ako idemo preko reda. Još gore, šta ako neke od tih trenutaka nikada u životu ne doživimo ili jednostavno nismo bili u stanju da ispunimo rođenjem dato obećanje da će sve biti tako.
Tada nas okruženje najčešće gleda kroz prizmu nedovršenosti, nedorečenosti. I naravno, tada ostaješ sam, ispunjen strahom. A stvar dodatno komplikuje činjenica da si u međuvremenu, nekim čudom, već prešao četrdesetu i da prosto tu više „nema vremena bilo šta da se uradi“.

Zato, pre nego što se pitaš da li je uspeh moguć posle četrdeste, važno je da iskreno odgovoriš na krucijalno pitanje: čiji glas u tebi kaže da nije?
Tada na scenu stupa tvoj growth mindset koji kaže: „narode, moj život tek počinje“.
VERUJ U SEBE
Sigurmo si mnogo puta čuo koliko je važna vere u sebe i samopouzdanje. To su nam kroz celo čovečanstvo poručivali mnogi veliki umovi – veruj u sebe. Međutim, ta rečenica je toliko puta iskorišćena samo kao obična fraza. Postala je obavezna dekoracija svih motivacionih tekstova i izlaganja, bez ikakvog emocionalnog i motivacionog naboja. Zato je važno da shvatimo suštinu.
Vera ide uz dela.
Ako želiš da izgradiš jaku veru u sebe, to zahteva poduzimanje konkretnih koraka koji podržavaju viziju koju imaš, odnosno, tvoje verovanje da će se nešto čemu težiš zaista fizički manifestovati. Nije dovoljno samo sanjarenje i čekanje da se nešto desi. To nije vera, to je odlaganje.
Verovanje je vetar u leđa tvom aktivnom naporu koji ulažeš u ostvarivanju ličnih ciljeva.
Kad radiš, vidiš da možeš. Kad se pojave prvi rezultati, onda shvatiš i da vrediš. I tako iz jedne male pobede u drugu, vera ti postaje sve jača i na kraju shvatiš da ne postoje nikakve granice, a po najmanje četrdesete u koje si ušao.
Na ovaj način tvoja vera u sebe postaje merljiva kategorija: vera + rad = rezultat.
Rad bez vere u uspeh ne stvara nikakvu vrednost. I obrnuto, rezultat koji postigneš, posledica su napora koji si uložio i uverenja da stvarno možeš sve.

Kada sam započeo svoju ličnu agilnu transformaciju nisam ni slutio gde će me to odvesti. Samo sam jednoga dana doneo odluku, počinjem da pišem. Da mi je tada neko rekao da ću graditi svoj lični brend i biti neko čije će tekstove čitati drugi ljudi, rekao bih mu da umišlja. Zato učim, istražujem, vežbam, pokušavam. Trudim se. Ne znam koliko daleko ću dogurati u svojim nastojanjima, ali verujem i znam da neću nikada više tapkati u mestu i da su moje godine resurs, a ne kamen spoticanja.
BUDI HRABAR
Možda ti sad više nego ikada ranije treba da hrabro doneseš neke odluke. Hrabrost nam je po nekom nepisanom pravilu najpotrebnija u donošenju teških odluka, bez ikakve garancije da smo napravili pravi izbor. To su najčešće neka bolna rešenja koja smo sami izabrali – veliki rezovi kako ih mnogi nazivaju. Promena posla, karijere, prekid dugogodišnje veze ili braka, odlazak u drugi grad ili zemlju. Dakle, sve ono što nas uvodi u nepoznato.
Hrabrost je ples sa neizvesnošću.
To ne znači da treba da povlačiš rizične poteze bez ikakve projekcije o ishodu. Hrabrost nije svojeglavost, nego svestan izbor i odlučno kretanje, korak po korak, u pravcu koji si izabrao, uz verovatnoću da ćeš možda napraviti grešku. Ako ti se i dogodi da pogrešiš, ne odustaješ, ne paničiš, nego prilagodiš ritam i momentum i počneš iznova, pametnije. To je hrabar pristup u ličnom razvoju i ostvarivanju ciljeva. To je mindset koji te vodi napred.
Hrabrost obično ide uz emocionalnost. Zadržane i nagomilane emocije vremenom se pretvaraju u mentalnu i psihološku barijeru i umesto da odigraš najbolje kad je najvažnije, stegne ti se srce, nešto u tebi povuče ručnu i blokira te.
Zato budi hrabar da se otvoriš, nije sramota pustiti suzu, izraziti ljutnju, bes. To ne važi samo za ove „jake“ emocije, nego i za one „nežne“ koje u nama luče hormone sreće. Zaljubio si se – podeli to sa nekim; uspeo si u nekom poduhvatu – proslavi to.
Viđao si tenisere kako posle izgubljenog poena burno ispoljavaju svoje nezadovoljstvo na terenu. Ne rade to zato što su nepristojni, nego znaju da zadržavanjem takvog osećanja u sebi sigurno svaku narednu loptu šalju u aut. Kad dobiju poen, set ili meč, opet ne skrivaju emocije, padaju suze radosnice, klanjaju se publici, šalju poljupce navijačima.

Šta god osećao u ovom trenutku, od tuge do razdraganosti, od ljubavi do mržnje – izrazi to. I jedne i druge emocije su posebna vrsta stresa za ljudski organizam i zato ispolji ih. Jer, i za „volim te“ i za „ne volim te“ je potrebna hrabrost, a sa tvojih četrdeset i neku, vreme je da sve to izađe na videlo.
Hrabrost nam je preko potrebna najviše u rušenju starih obrazaca po kojima smo do sada funkcionisali i ujedno izgradnji novih. Čini se da je čoveku po prirodi najbolnija tema promena samog sebe.
MOTIVACIJA I DISCIPLINA
Najveća prednost četrdesetih godina je u tome što si do sad prilično jasno iskristalisao šta je to što želiš, o čemu razmišljaš godinama unazad, ali isto tako i šta definitivno više ne želiš. I to je velika stvar.
Jer, u nekim ranijim fazama života, ljudi vrlo često nisu u stanju da precizno odgovore na pitanje šta tačno žele da ostvare. U većini slučajeva daju odgovore širokog spektra – „želim da budem srećan“, „želim da budem bogat“... „popularan“ ... „uspešan“ i sl. Iako zvuči lepo, to u velikoj meri zbunjuje i onog ko pita i onog ko odgovara. Zato je veoma važno da identifikujemo motive koji diktiraju naše potrebe i odluke.
Kad celim bićem odreaguješ na samu pomisao da odstvariš neki cilj, naježiš se, srce počne jače da ti udara, osetiš leptiriće u stomaku, znači da te „trese“ motivacija. Naravno, da ne bi sagoreo u svojim željama potrebno je da kontinuirano održavaš taj pokretački impuls, a to se postiže disciplinom.
“Motivation gets you going, but discipline keeps you growing”
(„Motivacija te pokreće, ali disciplina te održava u rastu.”) John C. Maxwell
Disciplina se najčešće percipira u smislu strogoće i čeličnih obrazaca, bolnih metoda, odsustva slobode i sl. Ovo zvuči zastrašujuće i definitivno gasi i najveći plamen motivacije. A ustvari disciplina nije kazna, nego tvoj lični sistem navika i ponašanja koji te uz dosledno pridržavanje vodi ka ciljevima koje želiš i životu kakav hoćeš.
Zato motivacija i disciplina treba da budu dubl-par koji uvek dobija, da deluju u sinergiji. Motivacija te pokrene, a disciplina te drži u igri, naročito kada impuls početnog entuzijazma splasne.

KAKO IZGRADITI DISCIPLINU? KONCEPT MINIMALNE DNEVNE DOZE RADA
Evo u čemu je poenta ovog koncepta:
- Imaš cilj
- Napraviš plan
- Definišeš rok
U odnosu na to kolikovremena imaš do krajnjeg roka, odrediš minimalnu dnevnu dozu rada(MDDR)koja ti je potrebna da bi bio u okviru timebox-a. To sprovodišsvaki dan, bez izuzetka. Ovaj alat ima smisla samo ako ne preskačeš dnevne korake. Jer nema discipline bez kontinuiteta i doslednosti.
MDDR = O / V (gde je: O – obim posla; V – vreme izraženo u satima, najčešće u danima)
Zamisli da ti je cilj promena pozicije na poslu i da je preduslov za to da položiš stručni ispit, stekneš sertifikat, licencu i sl. Na primer:
- O –30 modula (video tutorijali, pisane lekcije sa vežbama itd.)
- V – Imaš rok od 15 dana do ispita
MDDR = O / V = 30 / 15 = 2
To praktično znači da treba da proučiš minimum dva modula dnevno. Ovo je iteracija, ne mora biti savršeno, samo kreni i prilagođavaj.
Zašto je ovaj metod efikasan:
- kad si umoran, ne preskačeš nego ispoštuješ zadati minimum;
- kad si dobre volje i imaš više energije i entuzijazma, uradiš više od dnevnog minimuma. Tako dolaziš u vremensku prednost i realni su izgledi da završiš i pre projektovanog roka.
- Izbegavaš najčešću zamku a to je odlaganje, „učiš kad stigneš“, pa poslednja tri dana pretvoriš u dramu ili učiš “kampanjski” što je, složićeš se, enormno trošenje energije a šansa da ostvariš željeni rezultat drastično opada.
ONI SU DOKAZALI DA JE MOGUĆE
Izazov je održati motivaciju duži vremenski period do te mere da te drži bez ikakve dodatne “infuzije” i najčešće posustajemo kada rad pređe u rutinu, a rezultati se još uvek ne naziru. Šta je motivacija, zašto nastaje i kako je održati, su teme koje stručnjaci proučavaju decenijama i stotinama godina unazad. Postoje mnoge teorije kao odgovori na ova pitanja kojima se u ovom tekstu nećemo baviti.
Umesto toga, imao sam na umu sledeće.
Iako te podržavam da u svojim četrdesetima budeš autentičan, svoj na svome, da se ne ugledaš na druge i nipošto ne obazireš na mišljenja drugih ljudi i kritike sredine u kojoj se nalaziš; ipak, želim da ti navedem primere nekih poštovanih i ostvarenih ličnosti koji su dokazali da je moguće. Oni su uspeli posle četrdesete. Svi ovi ljudi su u jednom trenutku bili u tvojoj i mojoj poziciji, prolazili kroz velika iskušenja, izazove, dileme, kalili se godinama i ne odustajući od svojih snova ostvarili svoje ciljeve.
Iznenadićeš se kad vidiš ko se nalazi na toj listi.
Neka ti oni ne budu uzor, vec podsetnik i motivacija da nikad nije kasno za novi početak svakako.
Ksenija Mijatović – od pevačice anđeoskog glasa do priznate psihoterapeutkinje
Na vrhuncu popularnosti uspešnu muzičku karijeru je privela kraju i posvetila se psihologiji. Studije psihologije upisala u 38. godini i već godinama se bavi psihologijom i psihoterapijom. U mnogim intervjuima Ksenija objašnjava razloge za ovu svoju odluku, ali jedno je sigurno – „ljubav je u njoj sve probudila“ i pokrenula na tako veliki korak.
Ana Đurić Konstrakta – dokazala da je sve moguće kada je „umetica zdrava“
Iako je godinama bila poznata domaćoj javnosti, evropsku i svetsku popularnost postiže posle 40, predstavljajući Srbiju na izboru za Pesmu Evrovizije 2022. u Torinu sa pesmom “In corpore sano”. Na Evroviziji u Italiji zauzima mesto moralnog pobednika i svojim jedinstvenim i autentičnim muzičkim izrazom ujedinjuje sve države Evrope i ex-yu regiona.
Milorad Pavić – najplodniji period kao pisac dostiže u zrelim godinama
Pavić je radio kao univerzitetski profesor i književni istoričar, pisao poeziju i prozu, a 1984. usvojoj 54. godini objavljuje roman „Hazarski rečnik“ koji mu donosi svetsku slavu. Za ovaj roman dobija i prestižnu NIN-ovu nagradu. Dakle, u zrelim godinama postiže svoj najplodonosniji stvaralački period kada nakon „Rečnika“ objavljuje i druga dela koja su ga proslavila, „Predeo slikan čajem“(1988), „Unutrašnja strana vetra“ (1991).
Vera Vang – kreatorka koja ne priznaje godine
Pre karijere modne kreatorke Vera Vang se bavila umetničkim klizanjem i novinarstvom. Postala je jedna od najcenjenijih imena u svetu mode i sa razlogom proglašena za kraljicu venčanica. Vang je svoju prvu kolekciju dizajnirala „tek“ sa 40 godina, a svet se osim njenim krecijama divi i mladolikom izgledu i neverovatnoj fizičkoj formi u njenoj osmoj deceniji života.
Samjuel L. Džekson – duga priprema za veliki uspeh
Za Džeksona se može reći da je godinama bio „zaglavljen“ u Holivudu kao pozorišni glumac i glumac sporednih uloga niskobudžetnih filmova. U zvezde su ga vinule uloge u filmovima "Groznica u džungli" Spajka Lija u 43 godini, a zatim i uloga u čuvenom filmu „Pulp Fiction“ („Petparačke priče“) Kventina Tarantina. Džekson je godinama strpljivo gradio veštine i brusio svoj talenat, a kad je došla ona prava uloga, bio je spreman da svoju karijeru pretvori u dugotrajan i stabilan uspeh.
Henri Ford – čovek koji je pisao istoriju u automobilskoj industriji
Fordov uspeh posle 40 je spoj neodustajanja nakon niza neuspeha, stalnih pokušavanja, ali ijasne ideje da automobil učini dostupnim običnom narodui uvođenja linijske proizvodnje, koja je tu ideju pretvorila u realnost. Od osnivanja Ford Motor Company 1903. kada je imao oko 40 godina, do proboja sa Modelom T ,1908. u 45 godini i kasnijih poteza koji su ubrzali proizvodnju i stabilizovali radnu snagu. Zamisli koliko je puta Ford naišao na prepreke u svom radu, razočarenja, kritike. Ipak, posle četrdesete sve ono o čemu je maštao uspeo je da ostvari.
Džulija Čajld – karijera koja je procvetala tek kada je došlo pravo vreme
Džulija Čajld je jedan od najlepših primera uspeha posle četrdeste godine. Prateći muža preselila se u Pariz i igrom sudbine krenula u proučavanje kulinarstva bez ikakvog prethodnog iskustva u toj oblasti. Zaljubljuje se u francusku kuhinju, kreće u sistematično učenje i edukaciju. Prvi veliki uspeh postiže sa 49 godina kada objavljuje svoju knjigu recepata, da bi potom dobila i autorsku TV emisiju zahvaljujući kojoj postiže enormnu popularnost. Izazovan put Džulije Čajld prikazan je u biografskom filmu „Džuli i Džulija“ u kom Čajldovu igra jedna od mojih omiljenih glumica, Meril Strip.
Postoji još mnogo primera priznatih imena koji su „procvetali“ posle četrdestete, Andrea Bočeli, Morgan Friman, Suzan Bojl i drugi. Šta je zajedničko za sve ove ljude? Kasni start, učenje i rad u tišini i potpuna spremnost da zablistaju kada se im se konačno ukazala prilika.
Novi početak u četrdesetima nije hvatanje zadnjeg voza, nego ukrcavanje u prvi od mnogih vozova koji će te ubuduće voditi na ona mesta koja ti, i samo ti, izabereš. Na tom novom putu uvek budi svestan svojih vrednosti. Godine koje su iza tebe dodale su patinu na tvoje dosadašnje iskustvo. A sve što ima patinu vredi i traje. Iskustvo koje ti ne dozvoljava da praviš greške iz „mladosti“, intuiciju i mudrost da odolevaš izazovima, nepokolebljiv karakter i veštine koje nemaju cenu i ne uče se u školskoj klupi.
Zato je sada pravo vreme. Osmisli svoj lični projekat, daj svoj pečat, svoj potpis, svoj stil. Piši svoju priču, razbij šablone, proširi granice i stani iza toga glavom i bradom.
Na kraju, da ne zaboravim. Na sve ovo što sam ti rekao u prethodnim redovima dodaj ipak i malo inata. Narugaj se ideji da je kasno. To će dodatno pojačati sladak ukus tvog rasta.

Želim ti uspešne četrdesete.
Do narednog posta.
Agilni pozdrav!
„Iako niko ne može da se vrati i napravi potpuno novi početak, svako može da krene od sada i napravi potpuno nov kraj.” — Carl Bard
Nastavi dalje
Ako želiš još praktičnih uvida, pogledaj ostale priče iz iste kategorije.

